Svemir

Svemir je beskonačno prostranstvo koje nas okružuje. To je ustvari vremenski prostor u kojem plovi mnoštvo nebeskih tijela. Zvijezde su najrasprostranjenija nebeska tijela u Svemiru. To su užarena plinovita tijela slična Suncu. Golim okom možemo vidjeti oko 5000 zvijezda, a teleskopom stotine milijardi. Udaljenosti među zvijezdama su ogromne i mjere se svjetlosnim godinama. Svjetlosna godina je put dug oko 9,46 bilijuna kilometara što ga prijeđe svjetlost za godinu krećući se brzinom od 299 792 458 km/s. Sunce je Zemlji najbliža zvijezda koja se nalazi na udaljenosti od 149 600 000 km ili 8,3 svjetlosne minute. Zvijezde se međusobno razlikuju po veličini, boji i sjaju. Na nebu se vide zvjezdani skupovi koji se zovu sazviježđa. Ima ih 88, a najpoznatija su: Veliki i Mali Medvjed, Škorpion, Strijelac i dr. Međutim, zvijezde se prirodno grupiraju u veće zvjezdane skupove poznate kao zvjezdana jata. Više takvih zvjezdanih jata čini galaktiku, a galaktike opet tvore galaktičko jato ili megagalaktiku. Naša galaksija se zove Mliječni put ili Kumova slama i spiralnog je oblika. Sunce se nalazi na samom rubu jednog njenog rukavca, zajedno sa još nekoliko najbližih zvijezda. Najbliže galaktike našoj galaktici su Veliki i Mali Magellanov oblak koji predstavljaju njene prirodne pratioce. Veliki Magellanov oblak je udaljen 179 000, a Mali Magellanov oblak 210 000 svjetlosnih godina. Svemir nema stalnu veličinu, on se širi. To znači da Svemir nije statičan, nego dinamičan. Sve u Svemiru "plovi" i za sve vrijede poznati prirodni zakoni. Teža nebeska tijela uvijek privlače ona lakša, a ona lakša pod utjecajem sile gravitacije rotiraju oko onih težih. Ništa se u Svemiru ne događa slučajno; sve ima svoj uzrok. Svemir nije prazan prostor,  jer je uvijek ispunjen energijom, što svjedoči obilno elektromagnetsko zračenje koje pristiže do nas iz dalekih svemirskih prostranstava.

                                                                                 

                                                                                         
 

                                                                                        

 

Zemlja

Zemlja je planet na kojem živi čovjek i jedini nama poznati planet na kojem postoji život. Ona je treći planet po udaljenosti od Sunca. Planet Zemlja ima jedan prirodni satelit, Mjesec. Smatra se da je Zemlja nastala prije otprilike 4.6 milijardi godina.

Površina Zemlje je 510.065.284 km2, od čega na kopno otpada samo 148.939.063 km2 (29 % ukupne površine), a ostalo na vodu.

Najveći kontinent jee Azija koja zauzima 44.309.978 km2 (30 % ukupne kopnene površine). Najveća država svijeta je Rusija koja zauzima oko 12 % površine kopna.

 

Atmosfera

Zemljina atmosfera sastoji se od više slojeva, a proteže se više stotina kilometara iznad površine. Sastavljena je od 78% dušika, 21% kisika, 1% argona, te nešto vodene pare, ugljikovog dioksida i drugih plinova.

Slojevi atmosfere:

Prijelazna područja između slojeva atmosfere su tropopauza, stratopauza i mezopauza.

 

Biosfera

Koliko je do sada poznato, Zemlja je jedino mjesto na kojem postoji život. Životni oblici čine biosferu planeta. Smatra se da je razvoj biosfere na Zemlji započeo prije otprilike 3.5 milijardi godina. Životne zajednice (biomi) nastanjuju gotovo cijelu površinu Zemlje, od vrlo rijetko nastanjenih artičkih i antartičkih područja, do gusto naseljenih područja oko ekvatora.

Hidrosfera

Zemlja je jedini planet u Sunčevom sustavu na čijoj površini ima tekuće vode. Voda pokriva 71% Zemljine površine. Najveći dio vodenih površina su morske (97%), a manji dio čini slatka voda (3%). Tekuća voda održava se na površini Zemlje zahvaljujući spoju odgovarajućih pogodnih uvjeta: orbite oko Sunca, vulkanizma, gravitacije, efekta staklenika, magnetskog polja i atmosfere bogate kisikom.

Zemljina orbita nalazi se izvan područja u kojem je dovoljno toplo da bi se održala tekuća voda. Bez malog efekta staklenika koji zadržava toplinu u atmosferi, voda na Zemlji bi se zaledila. Paleontološki nalazi upućuju na razdoblje u Zemljinoj povijesti u kojem je privremeno nestao efekt staklenika, a površina se smrznula tijekom 10 do 100 milijuna godina.

Na planetima poput Venere vodena para se pod utjecajem ultraljubičastog svjetla razlaže na vodik i kisik, vodik se ionizira i (djelovanjem sunčevog vjetra) odlazi iz vanjskih slojeva atmosfere. Oslobođeni kisik se veže u mineralne spojeve na površini. Ovaj proces je spor, ali se smatra da je glavni razlog zbog kojega na Veneri nema vode. Na Zemlji ozonski omotač apsorbira većinu ultraljubičastog zračenja u višim slojevima atmosfere i smanjuje opisani proces. Osim toga, magnetosfera štiti ionosferu od izravnog utjecaja sunčevog vjetra.

Vulkanski procesi stalno izbacuju vodenu paru iz unutrašnjosti. Procijenjeno je da minerali u Zemljinom plaštu sadrže 10 puta više vode nego je ima u oceanima, iako većina nje nikada neće biti oslobođena.

Unutrašnjost

 

Slično kao i kod drugih terestričkih (planet s čvrstom površinom) planeta, unutrašnjost Zemlje je podijeljena u više slojeva:

Kora

Kora je vanjski sloj Zemlje, dubine 5 do 35 km. Sastavljena je od silikatnih stijena. Razlikujemo dva tipa kore: kontinetska (34,5% površine) i oceanska (59,5%), a spominje se još i prijelazni tip kore (6%). Materijal iz unutrašnjosti stalno izlazi na površinu kroz vulkanske otvore i pukotine na oceanskom dnu. Većina Zemljine površine je mlađa od 100 milijuna godina, dok su najstariji dijelovi kore stari 4.4 milijarde godina.

Plašt

Ispod kore, do dubine 2900 km nalazi se omotač. Sastoji se od spojeva bogatih željezom i magnezijem. S dubinom raste i tlak, a s tlakom se mijenja i točka taljenja. Stijene u višim slojevima nalaze se u polurastopljenom, plastičnom stanju, a u većim dubinama su krute. Materijal se kreće ("teče") vrlo sporo zbog visoke viskoznosti.

Jezgra

Kako je prosječna gustoća Zemlje 5515 kg/m3, a gustoća materijala na površini samo oko 3000 kg/m3, očito se gušći materijal mora nalaziti u jezgri. U vrijeme nastajanja Zemlje, prije oko 4,5 milijardi godina, Zemlja je većinom bila rastaljena. U procesu koji nazivamo planetarna diferencijacija teži elementi su potonuli prema središtu, a lakši su se skupili uz površinu. Zato je jezgra sastavljena uglavnom od željeza (80%), nikla i silicija.

Jezgru dijelimo u dva dijela, unutrašnju krutu jezgru polumjera oko 1250 km i vanjsku rastaljenu jezgru koja se pruža do polumjera 3500 km. Smatra se da je unutrašnja jezgra u kristalnom obliku, a vanjska sastavljena od tekućeg željeza i nikla. Smatra se da strujanje ovog rastopljenog metala (i miješanje koje nastaje zbog Zemljine rotacije) stvara zemljino magnetsko polje.

Rotacija

Zemlja se okreće oko svoje osi (rotacija ili gibanje) od zapada prema istoku, te joj je za jedan puni obrtaj potrebno 24 sata, vremenski razmak koji se naziva Sunčevim danom. Rotaciju Zemlje nije moguće osjetiti. Svaka Zemljina točka (osim sjevernog i južnog pola) sudjeluje u rotaciji Zemlje odnosno opisuje krugove oko Zemljine osi. Pritom najveće krugove prave točke na ekvatoru, koje se ujedno i najbrže kreću (1674 km na sat).

Zbog rotacije događa se izmjenjivanje dana, noći i dnevne topline te Sunce stoga osvjetljava samo jedan dio Zemlje.

 

                                                                                                      

                                                                                                                         

                                                                                                                         


Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju